PDF Print E-mail
Written by Administrator   
Tuesday, 03 June 2008

?ELJKO CAR: DRAVSKE PRIČE

01.jpg
03.jpg
04.jpg
06.jpg
07.jpg
08.jpg
09.jpg
10.jpg
11.jpg
12.jpg
13.jpg
15.jpg
16.jpg
17.jpg
18.jpg
 

 

Bijela divljina

        Magična je privlačnost velike i sna?ne rijeke Drave bez obzira na godišnje doba. U razdoblju od prosinca do veljače, za najni?eg vodostaja, privlači prigušenim bojama i zvukovima, nerijetko i bijelim obalama i prudovima, zaleđenim rukavcima i mrtvicama. Zaljubljenici u rijeku poput mene, koji cijene vrijednosti kakve mo?e podariti samo priroda, doći će na njene obale radi pogleda na plave brzake, utihnule vrbike, riječne otoke i zaleđene rukavce. Pomisao na iskonsku prirodu, rijeku i stare pogrbljene vrbe na njenim obalama i šare na zamrznutoj kori drveća, veće ili manje virove, pa opet na široku zimsku rijeku i prostrano podravsko nebo ne da mi mira. Treba stoga odlo?iti knjigu, sklopiti novine, ugasiti televizor ili računalo i krenuti iz tople sobe na lutanje prirodom i predati se u?itku susreta s novim pogledima na ?ivotvornu rijeku. Ono što me vuče van je nešto znatno moćnije, atraktivnije i vrednije od svakodnevnog „moranja“ kojem tek nakratko mo?emo pobjeći.

        Već i sama ?elja za odmakom od zamorne rutine i pomisao na iskonske predjele uz Dravu gotovo trenutno djeluje na sva moja osjetila. U bijeloj ravnici iza posljednjih đurđevačkih kuća strše opustjela kukuruzišta i rijetke kuće, pod teretom snijega pognuti su vrhovi u šumi borova, zamjećujem ledene sige što proviruju iz starih ?ljebova, u snijegu otkrivam tragove ljudi i divljači. Sve me to veseli, a znam da je to tek foršpan filmu kojeg ću uskoro gledati hodajući dugo i daleko uz rijeku, sve do mađarske granice.

        Znati?elja me tjera dalje prema Ledinama Molvarskim, gdje me čeka susret s rijekom koja se ispru?ila u panonskoj ravnici. Hodanje po mokrom snijegu uz široku i plitku rijeku Dravu, tra?enje boja u šipra?ju usred skrovita vrbika, kao i pogled na led što se cakli u uskim rukavcima dovoljni su za radost koja me grije ovog studenog dana u bijeloj divljini. Iako sam ovdje bio već više puta, vidim do sada neviđene slike kojima ću se vraćati narednih dana. Ledena je tišina prekrivena tankim slojem snijega. Sve što me okru?uje u ovoj iskonskoj prirodi je utihnulo, kao da se odlučilo za zimski san. Jedino što se stalno čuje je škripa snijega pod mojim nogama i ?ubor rijeke koja pokraj mene teče svojom izdu?enom dubokom kadom koju je oblikovala po svojoj ?elji i snazi. Drava i na ovoj hladnoći pokazuje svoju upornost i otpornost, dokazuje da je ?iva i ?ivotvorna. Prkosi ona hladnom dahu zime i ledenoj kori što je okovala njene rukavce i obrubila plitke obale. Ledeni su se ukrasi poput bisera rasuli u zlatno?utoj trsci što proviruje iz zaleđene vode ili se cakli nad vodom. Za ovaj rijetki prizor zahvaljujem ledenoj kiši koja je padala neposredno prije mog dolaska na obale dravskog rukavca. Prema legendi biser se rađa kada bljesne munja ili kada kap rose padne u školjku, a dravski biseri koje gledam rođeni su nakon što je na njih pala zraka škrtog zimskog sunca. Oštri zimski zrak i hladni sjeverni vjetar što tjera suze na oči ne mogu me odvratiti od skretanja pogleda s mosta na zanimljivu rijeku iz koje izviruju prudovi i otočići , niti prekinuti u?itak gledanja u dravska obzorja. Na mostu susrećem ledeni vjetar iz mađarskih pusta i promrzle ribiče koji se „griju“ toplim ribičkim pričama. Zagledan u rijeku pokušavam nastojim predvidjeti nepredvidljivo – gdje će se pojaviti virovi. Obuzima me ponovo ono teško objašnjivo uzbuđenje pri pogledu na svu ljepotu prirode koja me okru?uje. Kao da prisustvujem veličanstvenoj predstavi na koju sam jedino ja pozvan. Ovdje svaki pogled na rijeku postaje čudo, samo treba otvoriti oči i dušu.

        Nije nepoznato da smo svi, više ili manje, opsjednuti te?njom za divljinom, ali nas iskusna i razborita Clarisa Pinkola Estés podsjeća da smo „naučeni da osjećamo sram zbog takve ?udnje“. Prisjećam se tih riječi lutajući dugo i daleko desnom obalom Drave i hodajući po zaleđenim riječnim rukavcima. Posve sam sâm u toj bijeloj divljini i ledenoj tišini , ali uvijek blizu rijeke. Nisam usamljen, iako sam jedini koji ovoga zimskog dana luta dravskim obalama. Kako, uostalom, kraj svih tih ljepota koje nude predjeli uz Dravu, a ja ih pokušavam sve otkriti i zapamtiti, uopće i mogu osjetiti nelagodu osame? Upravo ?elja za ovakvim prizorima i ?udnja za kretanjem po netaknutoj prirodi me je i odvukla iz tople kuće. Sunce tek nakratko obasjava rijeku i njene obale, a bijela divljina postaje još ljepša, meni bliskija i – pitomija.

 

Zeleno dravsko zrcalo

        Rijeka Drava proljeće dočekuje u zelenoj boji. Okolne livade raskošne ljepote povremeno se povijaju na prvom povjetarcu, a zelenilo remete tek crveni poljski makovi, ?uta polja pod uljanom repicom i beskrajno plavo nebo nad rijekom koja kao da se probudila iz zimskog sna. Kao što je crveno boja vatre, tako je zeleno boja voda. Zeleno je boja nade, snage i dugovječnosti, a sve to povezujemo s rijekom dravom. U zelenoj se boji dravskog zrcala ogleda okrepljujuća snaga prirode. Pravi je melem za oči to bogatstvo zelenila na granama podravskih vrba, drveća u šumi , te travnati tepih koji se prostire uz rijeku koja putuje podravskom ravnicom.


Na toplom dnu Panonskog mora

        Nizak vodostaj Drave kod Podravskih Sesveta omogućio mi je hodanje uz vodena zrcala u kojima se ogledala paleta svih toplih boja ljeta. Na obalama rijeke caruje vjekovni mir što ga pru?a gotovo netaknuta priroda. Više je nego očito da ovdje već dugo nije bilo nikoga, a to budi nadu da ću pronaći «ekskluzivnu» ljepotu podravskog prirodnog krajolika. Odlučujem se najprije na obilazak područja Zgruti i Šarja, a potom i Škofinja. Ovo potonje je okru?eno šumom, a ljudi ga izbjegavaju zbog straha od ?ivog blata koje je, mo?da, posljednji ostatak Panonskog mora. Prelazim na drugu obalu da bih si priuštio hodanje pješčanim ili šljunkovitim dnom nekadašnjeg Panonskog mora. Bose noge koje polako tonu u topli pijesak i veselo mrmorenje rijeke vraćaju me u djetinjstvo. Na pitomoj riječnoj obali pronalazim školjke, ali i tko zna gdje počupano i preseljeno stablo koje mi izgleda kao nedovršena skulptura nage ?ene. U plitkoj vodi šljunak blješti u boji starog zlata. Ispirača zlata na Dravi više nema, ali je zlatarenje i nadalje simbol darivanja rijeke. Drvenom skelom odlazim u Prekodravlje, točnije u Kri?nicu. Posebni je do?ivljaj obilazak ove dravske enklave u kojoj se smjestilo selo koje se mo?e pohvaliti s najneobičnijem geografskom polo?ajem u našoj zemlji. Iz zraka ovaj veliki dravski otok izgleda poput dlana sa široko ispru?enim prstima. Biti ovdje uvijek znači jednom nogom bit u susjednoj Mađarskoj. U kri?ničkoj enklavi zbog obilja raznolikosti nema ponovljivosti, a mnogi prizori kao da su preslikani iz Arkadije. Neke mrtvice ovdje podsjećaju na močvare koje prema legendi privlače oluju. Pastelnosivo nebo ne ukazuje na takvu vremensku nepogodu, ali je ipak vrijeme za povratak. Šum dravskih voda oko skele kao da poziva na nastavak puta, a svjetlosmeđi suncem obasjani prudovi obgrljeni rijekom podsjećaju na uvelo lišće i skoru jesen koja se polako prikrada.


Jesenski virovi

        Magla je tako gusta da se ne vidi rijeka Drava. Naziru se tek obli?nji vrbici i poneka visoka topola do koje vodi prašnjavi put. Rosa je tako obilna da se s vlati trave i širokog poljskog cvijeća šakama mo?e zahvatiti dovoljno kapljica za jutarnje umivanje. U jutarnjem sivilu lako se uočavaju krupne bundeve koje razbacane du? nedalekog kukuruzišta izgledaju poput ogrlice od jantara. Odmah iza riječnog nasipa dočekuje nas najprije šum vode, a potom i pogled na široku rijeku. Do prvih sunčevih zraka u jesenskom jutru boje magle sve djeluje prigušeno – i zvukovi i boje. Postupno magla postaje sve prozirnija. Kao da gledam akvarele koji me odvode u poetskih sanjarenja. Magla se prvo di?e nad plodnom podravskom ravnicom, a znatno se du?e zadr?ava nad rijekom i njezinim rukavcima. Jutarnje sunce što se polako probija otkriva mnoštvo paukovih mre?a u grmlju na dravskoj obali, ali i krupne zeleno?ute dunje u obli?njem malom voćnjaku. Sunce je ubrzo zagrijalo dravski šljunak i lokvu zaostale vode u pjeskovitoj riječnoj obali. Prije izlaska sunca sve je djelovalo tajnovito, a sada blješti ljepotom najrazličitijih boja jeseni koje me ne ostavljaju ravnodušnim.

Sve do popodnevnih sati rijeka je bila plava poput mora. Nebesko je plavetnilo postupno postajalo sve ispranije, a prema predvečerju sve rumenije. Plodnom podravskom zemljom natopljenom tišinom sutona na kraju toplog dana jeseni vijuga za?arena rijeka. Sunce uhvaćeno u ?utim krošnjama spustilo se do vode i nestalo u velikom dravskom viru.

 

?ivotopis: 

    ?ELJKO CAR, dipl iur. i umjetnički fotograf, ?ivi u Đurđevcu, gdje radi kao voditelj Pododsjeka za društvene djelatnosti, imovinske-pravne poslove i opću upravu u đurđevačkoj ispostavi Ureda dr?avne uprave Koprivničko-Kri?evačke ?upanije. Od 1984. do 1990. godine bio je član Foto-kino kluba „Podravka“ iz Koprivnice“, a od 1997. godine član je Foto-kino kluba „Drava“ iz Đurđevca.

     Već kao gimnazijalac piše i objavljuje fotografije u novinama i časopisima. U razdoblju od 1965. do 1984. objavio je više od tisuću fotografija u „Večernjem listu“, "Vjesniku", "Studiju", "Studentskom listu", "Bjelovarskom listu", "Glasu Podravine", "Plavom Vjesniku", "Sportskim novostima", "Đurđevačkom vjesniku"…Iako, dakle, druguje s fotoaparatom od svoje 15. godine, za izlo?benu se fotografiju opredijelio 1982. godine. Budući da se više od dva desetljeća bavio novinarstvom, razumljivo je da je u središtu njegova interesa u početku bila reporterska fotografija. Ljubav prema novinarstvu zamijenila je ljubav prema fotografiji, koja ne samo da traje i danas nego ga i sve više zaokuplja.

   Već na prvoj izlo?bi na koju šalje svoje fotografije ?. Car osvaja 3. nagradu za kolekciju fotografija. Riječ je o renomiranoj međuklupskoj izlo?bi bivše dr?ave što se1984. godine organizirala u Puli. Nagrada je bila veliki poticaj za daljnji rad, tim više što je selektor izlo?be bio velikan hrvatske fotografije Milan Pavić. Nepune dvije godine kasnije Hrvatski foto savez dodjeljuje mu zvanje fotoamatera I. klase, za doprinos u kreativnoj fotografiji. U međuvremenu je sudjelovao na preko 300 izlo?bi u zemlji i inozemstvu, na kojim je osvojio preko 130 nagrada i diploma. Godine 1991. njegova je fotografija bila u nacionalnoj kolekciji na izlo?bi "Fotoforum Alpe-Jadran", a pet godina kasnije u kolekciji Hrvatske za izlo?bu koja je otvorena u Turskoj. Isto se ponovilo i 2001. godine, kada je Careva fotografija uvrštena u kolekciju Hrvatskog fotosaveza za izlo?be u nekoliko gradova Ju?noafričke Republike. Godine 1997. dobiva specijalno priznanje na izlo?bi u Ju?noj Koreji, a naredne godine na izlo?bi u Iranu. Diplome za fotografiju osvojio je i na međunarodnoj izlo?bi "Mundial fotosavez", u Rovinju 1997. i 2000. godine. Izlagao je fotografije diljem Hrvatske, te u Italiji, Mađarskoj, Macau, Švicarskoj, Sloveniji, Iranu, Portugalu, Turskoj, Ju?noj Koreji, Njemačkoj, Makedoniji, Ju?noafričkoj Republici, Austriji, Belgiji i Slovačkoj.

  Nekoliko fotografija ?eljka Cara uvršteno je u kolekciju poznatog hrvatskog muzeologa, kolekcionara i donatora Antona Bauera. Sudjelovao je na desetak likovnih kolonija i fotoradionica diljem Hrvatske: u Zagrebu, Vinkovcima, Bjelovaru, Koprivnici, Trakošćanu, Pitomači, Rovinju, Stubičkim Toplicama…

    Do sada je pripremio 11 samostalnih izlo?bi, a od toga je jedna bila u inozemstvu (1996. godine u Radovljici, u Sloveniji). Uskoro slijedi 12. samostalna izlo?ba u Kukljici na otoku Ugljanu. U proteklih 10 godina tamo se odr?avala međunarodna izlo?ba fotografije na temu „Otok i more“, a Caru će kao ukupno najuspješnijem autoru Fotoklub „Kornat“ prirediti samostalnu izlo?bu i tiskati katalog izlo?be. Zanimljivo je da je upravo Podravac autor s najviše nagrada i diploma na navedenoj izlo?bi motiva posve drugog podneblja, ali to potvrđuje da ?. Car uspostavlja lako kontakt s bilo kojim ambijentom.

    Fotografije objavljuje u brošurama, časopisima, turističkim vodičima, knjigama, kalendarima i na razglednicama. Potpisuje fotografije i u likovnim monografijama naših slikara (Ivan Lacković-Croata, Pero Topljak, Ivan Tomerlin), a redovito surađuje u časopisima "Meridijani" i "Hrvatska vodoprivreda", te u putnoj reviji Hrvatskih ?eljeznica "EuroCity". U svibnju 2001. godine promovirana je i foto-monografija "Podravina i Prigorje" u kojoj je objavio gotovo 200 fotografija.

    Godine 1998. uručena mu je povelja grada Đurđevca za postignute rezultate i doprinos u razvoju fotografije kao tehničke i umjetničke discipline, te u promicanju prirodnih ljepota i osobitosti Podravine, a 2003. godine priznanje Koprivničko-kri?evačke ?upanije povodom 20. obljetnice uspješnog bavljenja fotografijom. Njegove su fotografije uvrštene 2003. godine u nacionalnu kolekciju Hrvatskog fotosaveza za FIAP-ovu izlo?bu u Belgiji, te 2008. godine za izlo?bu u Slovačkoj. Fotografije ?eljka Cara našle su mjesto u fotomonografiji „Majstori hrvatske fotografije“ koju su 2006. godine izdali Matica Hrvatska i Fotoklub „Zagreb“.

Uz umjetničku fotografiju bavi se i publicističkim radom.


Adresa:

48350 Đurđevac

Basaričekova 162

Tel.(048)811-004

E-mail: zeljko.car1@kc.t-com.hr


 

Last Updated ( Tuesday, 28 April 2009 )